Kada se govori bilo šta o starom Novom Pazaru, odnosno njegovom starom izgledu kroz vrijeme, a koje je davno iza nas, u većini slučajeva se kao prva i nezaobilazna tema nameće Stara čaršija, odnosno nadaleko čuvena Tijesna čaršija.

Upoređujući je sa današnjom ulicom 28. novembra, može se zaključiti da početnih stotinak metara desne strane ulice zapravo predstavlja desnu stranu Tijesne čaršije, dok je lijeva strana u potpunosti srušena. Čaršija je počinjala je od ćoška (kao i desna strana današnje ulice), odnosno sadašnje kahvečajnice ”Santos”, a završavala se kod šadrvana (javna česma), nekoliko desetina metara iznad bivše kafane “Lipa”. Kako i sam naziv kaže, ona je bila veoma stiješnjena. Sa obje strane uzanog sokaka, širine 3 do 4 metra, bili su načičkani mnogi dućani raznih profila, bilo da su zanatskog ili uslužnog karaktera. Pored dućana, na pojedinim mjestima je bio i vandućanski prodajni prostor (ulična prodaja).

Detaljan opis Tijesne čaršije, iz predratnog, ratnog i poratnog perioda, ticaće se samo njene desne strane. Lijeva strana Tijesne čaršije je sadržavala dućane starih pazarskih zanatlija, tri kafane i brojne magaze uličnih prodavaca robe, ali su mi detalji o vlasnicima pomenutih objekata nepoznati. Dakle, prvi objekat sa desne strane Tijesne čaršije je bio crkveni dućan u kome je najprije bila brašnjara, a zatim “Narodna tehnika” i kahvečajnica “Santos”. Sljedeći objekat je bila spratna zgrada (koja je drugim krajem izlazila na ulicu Stefana Nemanje), u vlasništvu nekog od pazarskih Jevreja, u kojoj se poslije rata nalazila blagajna Zemljoradničke zadruge “Vojin Popović”. Sljedeći dućan je ranije bio sahadžijska radnja Nazima Kavrajića (danas se tu nalazi klub “MB”).

Pored je bila kahvečajnica Riza Kavrajića, takođe osnivača predratnog Fudbalskog kluba “Građanski” (kasnije je tu bila kahvečajnica “Ribolovac”, kojom su gazdovali Smajo i Osmo Pulić, a danas je tu ćevabdžinica), koja je bila veoma posjećena iz razloga što se u predratnom Novom Pazaru u njoj nalazio jedini radio i pokretni izlog (služio za usmjeravanje slušanja radija prema unutra i prema vani). U narednom objektu (jednom od najljepših objekata u čaršiji) u predratnom periodu je bila apoteka Dušana Vranića (kasnije je tu bila turistička agencija “Putnik”, a sada ćevabdžinica “Šadrvan”). Iznad zgrade Vranića nalazila su se tri manja dućana. U prvom dućanu je poslove vinklovanja elektro-motora obavljao neki Željo.

U drugom dućanu je poslije rata bila advokatska kancelarija Riza Selmanovića (sada se tu nalazi prodavnica mantija “Sidro“). U trećem dućanu je bila fotografska radnja “Zrak”, vlasnika Meše Delića. Sljedeća po redu je bila kafana, koja je poslije rata dobila naziv “Lipa”. Sastojala se, zapravo, iz dva dijela, ćevabdžinice i kafane. Odmah iza je bio crkveni dućan u kome je poslije rata bila prodavnica obuće “Komuna”. U njoj je radio Jaho Dobardžić.

Završni dućan sa desne strane Tijesne čaršije je bio duži objekat, u kom je poslije rata bila smještena Gradska biblioteka. U njoj su bibliotekarski posao obavljali čuveni Momo i Buba.

Izgled šadrvana mi nije poznat, jer nisam naišao na bilo koji pisani trag o njemu. Samo znam da je, po kazivanju mnogih starijih sugrađana, bio velelepnog izgleda. Zbog smanjenog prostora i velike koncentracije robe i ljudi, kroz čaršiju se nije obavljao saobraćaj (misli se na fijakerski i kolski). Parički jaz, koji se u Selakovcu odvajao od rijeke Raške, Selakovcem i Paričkom mahalom se spuštao ka čaršiji. Od Kalajdžijskog sokaka (današnja ulica Šabana Koče) je tekla velika brazda, koja se u blizini pomenutog šadrvana razdvajala na dva dijela. Jedan dio brazde se slivao niz glavnu ulicu, prema Velikoj ćupriji, gdje se ulivao u rijeku Rašku, dok je drugi dio zalazio u Tijesnu čaršiju i prošavši njom skretao prema mahali Ćukovac.

Voda iz tih brazdi se koristila za raznorazne svrhe, a pošto je bila veoma čista (kao i sama voda rijeke Raške), koristila se čak i za uzimanje abdesta. Tijesnoj čaršiji se prilazilo sa više strana. Za nju je bila važna i blizina mnogih hanova (Amir-agin, Ćemerli, Hrvaćanski, Recovića, Pokimica i drugi), koji su u to vrijeme gostili mnoge putnike namjernike, voljne da svoj novac potroše upravo u nekom od čaršijskih dućana. Takođe, u blizini čaršije je bilo veoma mnogo ugostiteljskih objekata, prije svega mislim na stari hotel “Vrbak”, ali i na mnoge druge mehane, kafane i kahvečajnice. Treba napomenuti da je ovaj dio čaršije, sa lijeve strane rijeke Raške, bio domi- nantniji u odnosu na dio koji se nalazio sa suprotne, desne strane rijeke Raške, a koji u današnje vrijeme nosi epitet “Stare čaršije”.