O ljudima i gradu Archives - Turisticka organizacija Novi Pazar

Čežnja

admin — Tue, 13 Sep 2022 16:53:25 +0000

U bolnici se surovo brišu razlike između bogatih i siromašnih, uticajnih i onih koji nisu, poznatih i onih koji su čitav svoj život proveli u tišini svog skromnog i tihog života, a gledao sam Božjom voljom sve te sudbine izložene u galeriji bolničkih kreveta. Starina sa Pešteri prvi put u svom životu leži preko dana. Iznemogao, pritisnut godinama, ispijen mrazom, išiban studenim pešterskim vetrovima, prekiven tugom.

Taj mu je pokrivač teži od svega što ga je pritislo i dovelo u ovaj svet, njemu nerazumljiv i stran.

Deca mu po belom svetu, dovele ga komšije. I sada, na bioskopskom platnu plafona bolničke sobe gleda svoj život, kao film kome je sada došao vakat da odredi vrednost.

– Jesi li žedan, amidža?! – pitam ga, tek toliko da ga odobrovoljim.

– Jok vala, sinko – odgovori mi, ne skidajući pogled sa svoga platna na plafonu sobe.

– Jesi li gladan?! Hoćeš li da ti ogulim jednu bananu?!

– Јоk, fala ti. Odakle si sinko, od ko’ija si? – pita me.

– E, krasna ti je majka, Allah je nagradio.

– Hvala ti amidža – rekoh mu, a on se ponovo ogrnu ćutanjem.

U sobi je bio užasan osećaj starosti, smrti i bolesti. Bombardovanje je trajalo već mesec dana. Ni gaze, ni vate, ni lekova. Samo beznađe i očaj. Donesene tanjire sa supom od strane bolničke posluge, moja majka je menjala njenim od kuće, napunjenim domaćom supom.

Priđoh do njega.

– Hajde malo da probaš! Ne boj se, ovde je sve što ti smeš da jedeš!

Gleda me pitomim očima, nećka se, ali ipak popušta. Polako ga hranim dok mu u tanjir kaplju suze, bistre kao njegova duša, kao bistar izvor podno bukovih žila koje su bile ispod njegove kuće. Prikupivši malo snage i volje, prihvati kašiku od mene i krenu da srče supu, uzgred mi ponešto kazujući:

– Jedan mi je sin, najmlađi, u Nemačku. Preš’o na crno, eve dvije godine. Srednji je u Kanadu čitavija šes’ godina, a najstariji je po bolnica kako ga je ujeo vetar. Ne more na noge, ide i po banja. Haira nikak’og, ama šta ćeš. Ako digneš ruke od sebe, dići će i Bog.

– Šta ti je sa hanumom, amidža?!

– Žena mi umrije izubaha, baš ka’ da je neko ubi. Za heftu, kažu šlog nāki. I bolje Allaha mi, no onako da ostade. K’o trupina. Nit’ zbori, nit’ zna za sebe. Eh smrti, slatka li si…

…………………….

Gledam ga dok polako srče supu. Ostale samo oči i zubi. Kao da nisu ostarile sa njim. Duša i snaga.

– E vala amidža, imaš bolje zube no ja, stoput! – rekoh, malo da promenim temu.

– Ada sinko, nikad nijesam bio bez saruka ili kape na glavu. Ka’ zimi, ka’ ljeti. E, to čuva zube.

I tako, naše prijateljstvo, iznenadno ali ljudsko, potraja desetak dana.

Ti ljudi sa Peštera su časni, gostoljubivi, odani i pravedni. Znam, jer i dan-danas kod njih svraćam kad krenem od Crnoče ka Baljenu. U kuću kad mu uđeš, dušu će ti na sofru spustiti.

Jednog jutra dođoh da zamenim majku, a njegov krevet prazan. Majka mi reče da je sinoć buncao u snu i da se pred zoru umirio.

– Je l’ pominjao koga, majko?!

– Jeste sine. Mislim da je dozivao neku Šaru, ili Šarulju.

Kao da me neko udari nogom u stomak. Ode starina Bogu na istinu dozivajući svoju kravu kao nemog svedoka svoje samoće i čežnje za najmilijima.

Svako otvaranje vrata propraćao je trzajem. Očekivao je nekog. Sa otvorenim očima i žudnjom preselio je u bolji svet.

Odlomak iz knjige “Tragovi prošlosti” – Vladan Đokić

The post Čežnja appeared first on Turisticka organizacija Novi Pazar.

Kada izađeš u čaršiju ti si PAZARAC

admin — Tue, 13 Sep 2022 16:39:33 +0000

Ispred ulaza u moj grad izujte sve predrasude, tuđa mišljenja, ono što vam servira preko medija, naročito od onih koji nikada nisu u njega zakoračili. Kada se izuješ, daćemo ti papuče koje su oblačili mnogi pre tebe, i koje su mnogi pokušali u povratku da ponesu sa sobom, što molbom, što pokušajem da ih kupe ne pitajući za cenu. Ovde se ne prodaje ni gostoptimstvo, ni široko otvoreni zagrljaj, ni pružena ruka. Kada dođeš u moj grad možeš ući gde god te papuče donesu. Bilo da si došao da nešto pitaš, kupiš, prodaš, ili si ne daj Bože u nekoj nevolji. Evo, prođe više pola hiljade godina kao je začet na vetromentini političkih intresa, kultura, običaja, vera, nacija.

Preživljava samo na sebi svojstven način koji traži trpljenje, odricanje, mudrost. Dok vi budete išli od dućana do dućana zbunjeni neobičnom otvorenošću na koju niste navikli, šalom koja je uvek u granicama pristojnosti, običajem da se gost dočeka sa kafom, čajem, poklonom uz obavezno “ dodjite opet“, znam kada se budete vratili kući da ćete se duboko zamisliti i pitati “ šta ovo bi!?“. Pa evo da vam objasnim. Nisu ovde svi dolazili sa dobrom namerom, iako su dočekani baš kao i svi koji su došli pre i posle. Svakom ko god dodje doček je isti dok mu se ne vidi namera, a tada svakom ispraćaj nije isti. Svako nepogrešivo dobije prema zasluzi. Vaga na kojoj se meri ljudskost je precizna do miligrama. Mi na njoj merimo čovečnost, poverenje, datu reč, odnos prema roditeljima, komšiji, veri, tako gde god da odemo, koliko god da živimo, svo vreme smo na toj balandži koja uvek mora da odskoči na stranu dobrote. Mi koji ovde živimo smo na toj vagi ceo svoj život.

Kada ti mere sir papriku, voće meso ne gledaj nikada u vagu kada ti prodavac meri ono što si kupio. Ja nikada nisam pogledao jer znam da ne bi ukrao taj što ti meri, jer ja na svakom tasu vage njegova duša. Dok meri, pogledam negde na stranu, u telefon, sat na ruci. Gledanje u vagu je za mene otvorena uvreda. Mutivode raznih profila su znale da se čaršija jedino može srušiti spolja, nikako iznutra, jer je materijal od kojeg je napravljena sazdan od poverenja, poštovanja i iskrenog komšijskog odnosa nas koji ovde živimo. Bespremetno i izlizano zvuči da napišem Srba i Muslimana. To što smo Srbi i Muslimani je samo za tvoju kuću. Sa tim odeš i u crkvu, džamiju.

Kada izađeš u čaršiju ti si PAZARAC. To ti se jedino vrednuje. I to je jedino ispravno.

Ovde se ne ne najavljuje dolazak kod nekog. Ako bi se najavio: „Jesi li kući, mogu li doć’ doživljeno bi kao uvreda. Gde se prijatelj, komšija najavljuje da li može doći. Odmah bi kod onog koga si pitao izazvao sumnju da si se promenio prema njemu, da nešro sumnjaš u njega, ili da imaš neku drugu nameru. Tamo gde se mora pitati da li možeš doći mi ne idemo, a vi kako ste naučili.Mi znamo da se običaj najave da li možeš doć u komšiluk tamo negde ustalio. Nismo ni mi baš bez greha. Imamo huju, loš dan, tegobe razne vrste puknemo ponekad. Opostiće ti se ako znaju da si dobar čovek. “ Nije čovek svakad jednak“. Sutra kada prođe huja, čovek koji je dobar će se izviniti. Moliti za oproštaj i uvek mu je oprošteno.

Kada dodješ u našu čaršiju, ne pitaj me: “ Jel’ bezbedno“? Bolje mi udari šamar. Koji si matrak dolazio ako misliš da nije bezbedno. Ovde ćeš naći ono što je gotovo u celoj okolini izgubljeno. Ovde ćeš naći sve ono što si voleo i pitao se gde to nesta i gde se izgubi. E, ima kod nas. Mi ne gubimo stvari koje volimo. U stvari ne možemo izgubiti, jer onaj ko to nađe, ako ti ne može naći adresu, ne zna čije je, ne dira. Zna da ćeš se vratiti da tražiš i da ćeš ga naći. To nas je održalo. A vi koji dolazite i odlazite, ne gledajte u vagu. Niti tražite da vam poklonimo, prodamo papuče koje ste obukli kada ste ušli u čaršiju. Čuvamo ih za drugog. One su izatkane od naše vekovne tradicije, u čiju potku su naši običaji, vaspitanje od naših predaka, ostatci vune kojom su naše bake izatakle taj čarobni ćilim na kome možemo da letimo.

Odlomak iz knjige “Da ti nešto reknem” – Vladan Đokić

The post Kada izađeš u čaršiju ti si PAZARAC appeared first on Turisticka organizacija Novi Pazar.

Želim otvoriti dućan uspomena

admin — Tue, 13 Sep 2022 16:21:18 +0000

Tražim ulicu gde nema kućnih brojeva i table sa njenim imenom. Gde se ne zaključavaju avlijska vrata, gde se zajmi šećer i brašno do sutra, gde su komšije braća i sestre… Gde preko duvara u pozne jacije zovu na gošćenje u tišini svojih avlija popločanih kaldrmom, omeđenih đulistanima sa dudovim i orahovim stablima s kraja i obaveznom česmom, iz koje je u tankom mlazu voda lije hladna puneći korito puno slasnih dinja i bostana. Gde deca pravo iz kreveta istrče bosa na ulicu, gde zid od bondruka stoji poduprt sohama, gde mirišu pečene paprike, hanumina ruka i hleb majčinom rukom umešen. Gde škripa vodenih pumpi plaši čavke. Gde se na sokaku u jednu veličanstvenu ariju spajaju zvuci radija iz skoro svake kuće, dečija graja, dozivanja, neodazivanja, húja, smeh, pesma devojaka i žubor života, a koju razumeju i vole samo oni iz čijih je srca stvorena. Tražim je, jer u takvoj ulici želim otvoriti dućan uspomena.

114

Dućandžija ne bi imao radno vreme, niti bi stalno bio u njoj. A radnja bi bila uvek otvorena. U njoj bi se čuvali mirisi duhana iz Hercegovine, prošvercovanog putevima kojim je mogla samo koza proći, u staklenim posudama da ne izvetri. Tu bi se našao i miris Stambola, majčine šamije sa Kapali čaršije donete, peraći sapun, bistilj, gurabije i pramen kose devojčice u koju sam bio zaljubljen tajno. Za one koji nisu strašljivi, tu bi se našao i mrak iz naninog podruma pakovan u kese, ispod tezge. Miris oraha, jabuka, luka, bešik odložen do sledeće prilike.

115

Pa zatim, ćupovi u koje je zimnica pohranjena sveža tokom cele godine i mrak letnjih noći prošaran olujom od koje bi te strah terao u majčin zagrljaj. Imena umrlih bi bila zapisana u velikom tefteru, sa sve nadimcima jer ih je čaršija dala, kao neizbrisiv trag postojanja.

A bajramske šarene bombone bi se besplatno delile, kao nekad u fišeku od starih novina. U stvari, bila bi to mesta predānjā, ljubomorno čuvana od zaborava, začinjena ljubavlju, poštovanjem, datom rečju i nečim što se sudbinom zove.

116

Razmišljao sam da otvorim jednu ovakvu radnju. A tamo bi svakom bilo dozvoljeno ponešto da donese, kao prilog. A ja sam siguran da bih priložio: miris jabuka iz Pruševskog podruma, Uskršnja šarena jaja ofarbana bojom za vunu, ukus peljteta obojenog kolačarskim papirom, dedov cigarluk od najfinijeg ćilibara donet iz Stambola kao dar od Abita njegovog pobratima. I baš niko baš ništa sa tog mesta ne bi smeo odneti. Mogao bi samo da omiriše, da vidi, da dodirne ili da pročita.117 U potrazi sam za tom ulicom i nisam je još našao. Ako je nađete, javite mi molim vas. Verujem da postoji, da je zaštitim, da je sačuvam, kaldrmom da je okitim. Da nas spasi od ovog silnog betona sa ovih silnih zgradetina pre nego nas on zatrpa.

Odlomak iz knjige “Da ti nešto reknem” – Vladan Đokić

The post Želim otvoriti dućan uspomena appeared first on Turisticka organizacija Novi Pazar.

Samuel „Sumbuliko“ Konforti

admin — Tue, 23 Aug 2022 17:37:57 +0000

Većina Jevreja koja je živjela u Novom Pazaru, Sjenici, Dugoj Poljani, Tutinu i Raški, došla je sa Iberijskog poluostrva, preko Soluna i još nekih morskih luka u okruženju. Na naše prostore su se počeli naseljavati prije 250-ak godina, a većina njih je došla u drugoj polovini XIX vijeka. Kako je rečeno, bili su porijeklom španski Sefardi. Sa prostora Španije i Portugalije su se počeli raseljavati još krajem XV vijeka.

Samuel Konforti Sumbuliko (1853-1935), junak ove priče, koga su u našoj čaršiji zvali „Sumbul“, a češće „Sumbuliko“, doselio se iz Sarajeva u Novi Pazar krajem XIX

U prvom planu je Sumbulikova kuća, a iza nje je Jevrejska sinagoga vijeka. Bio je po mnogo čemu osobit i čudan, ali je u isto vrijeme bio vrijedan i okretan. Radio je razne poslove i nije se libio napora i odricanja. U početku je bio sitni dućandžija, ali je vremenom postajao jači i jači, a onda i vjerovatno najjači. Bio je i rentijer, i bankar, i neimar i još mnogo štošta.

Na osnovu mojih sjećanja i kazivanja drugih, iznijeću nekoliko anegdota veza- nih za ovog čovjeka, a bilo ih je sijaset.

Jednom prilikom je jedan seljak došao da nagovori Sumbulika na ortakluk. Za sve vrijeme razgovora, gazda je iz duhankutije vrhovima prstiju vadio duhan i slagao ga na poseban papir. Čim je počeo da ga savija, seljak brže-bolje iz džepa izvadi ćibre (šibicu) i krenu da mu pripali cigaru. Sumbuliko povuče cigaru od plamena i poruči sagovorniku da od posla nema ništa, uz opasku da seljak ne može biti njegov ortak, jer, pored mangala sa žarom koji je sve vrijeme bio ispred njihovih nogu, on pali šibicu. Kad ne umije da čuva svoj, kako će čuvati njegov mal (imetak).

Nakon što je počeo trpjeti bolove u stomaku, Sumbuliko se sa Moricom Papom zaputio u Beč, radi pregleda kod poznatog njemačkog ljekara. Poslije obavljenog pregleda, Moric je ušao kod doktora i plaho se zadržao. Kada je izašao, zatekao je Sumbulika pred jednom crkvom, gdje su mu prolaznici ubacivali novac u šešir, koji je prethodno skinuo sa glave i stavio ispred svojih nogu. Kada ga je Moric u čudu pitao zašto to radi, on mu je odgovorio: „Ćuti budalo, da se malo izvadimo za put. Ja sam stajao čekajući tebe, a prolaznici su počeli ostavljati novac ispred mojih nogu. Ja sam samo poturio šešir, da se pare ne rasturaju.“

Ostaka teksta pronađite u knjizi.

Asim Nikšić

Tekst sa pratećom fotografijom prenet iz fotomonografije Asima Nikšića “Moj Pazar, moji ljudi, moje uspomene”

Izdavač, urednik, lektor i korektor: Enes NIKŠIĆ

The post Samuel „Sumbuliko“ Konforti appeared first on Turisticka organizacija Novi Pazar.

Stara pazarska centrala

admin — Tue, 23 Aug 2022 17:12:56 +0000

Između dva svjetska rata, u Novom Pazaru su postojale pedeset i dvije ulice, od kojih su, sa desetak fenjera, bile osvijetljene samo dvije, i to: ulica Kralja Petra (današnja ulica 28. novembra), i ulica Kralja Aleksandra (današnja ulica 1. maja). Takva rasvjeta je postojala sve do 1931. godine, odnosno do izgradnje prve hidrocentrale u gradu.

Ideja za igradnju centrale pripala je tada čuvenom Novopazarcu, preduzetniku, biznismenu i hotelijeru Ranku Ivkoviću. Ovaj vrlo bistar, pametan, preduzimljiv i sposoban čovjek bio je vlasnik nadaleko čuvenog hotela „Vrbak“, izgrađenog na malom ostrvu sprudu, koje je u skoro samom centru varošice formirala rijeka Raška.

Gazda Ranko je neposredno prije početka gradnje gradske električne centrale, za potrebe svog hotela instalirao i pustio u rad malu hidrocentralu snage 5 kw.

Nakon formiranja konzorcijuma, u kojem je učešće uzelo nekoliko uglednijih i bogatijih građana, krenulo se u realizaciju projekta izgradnje električne centrale na gradskom jazu, snage 100 kw. S obzirom da je u pitanju bila veća investicija, i da je bilo potrebno više ulagača, učešće u finansiranju je uzelo nekoliko koncesionara sa otprilike 50% kapitala (Džemail-aga Bošnjović, Aćif Hadžiahmetović, Ejup-aga Ljajić, Dušan Vranić, Hamza Pećanin i Mehmed Dizdarević), dok je drugi dio obezbijedio upravo Ranko Ivković.

Zahvaljujući Rankovom poznanstvu sa profesorom Univerziteta u Beogradu i nadaleko priznatim inženjerom građevinarstva Miladinom Pećinarom, Novi Pazar je za svega pet godina dobio dvije hidrocentrale. U izradi projekta, osim pomenutog profesora Pećinara, učešće je uzeo i Josif Novaković, mašinski inžinjer iz Zagreba. Cjelokupna oprema, uključujući turbinu, generator i ostale prateće uređaje, kupljena je od firme Siemens iz Njemačke.

Prije početnih radova na centrali, najprije je otkupljena vodenica na jazu od ugledne novopazarske porodice Agušević, koja je ubrzo u potpunosti porušena. Nakon raščišćavanja prostora, pristupilo se uzvodnoj rekonstrukciji korita jaza, kao i izgradnji vodozahvata i prelivnih stanica. Takođe, ispod centrale je izgrađen betonski tunel, kojim je iz turbine voda oticala u rijeku Rašku. Uzgred je izgrađeno 23 kilometra električne mreže.

Lokacija, na kojoj se gradila elektrocentrala, nalazila se u strogom centru, u neposrednoj blizini sjevernog bastiona Gradske tvrđave i Oficirskog doma (sada je tu Gradska biblioteka).

Izgrađena od kamena i betona, sa pokrovom u obliku ravne betonske terase, centrala je bila vješto ukomponovana u okolni ambijent. Nakon prijema za upotrebu od strane Zetske banovine, centrala je puštena u rad 8. novembra 1931. godine. Hidrocentrali je dato ime: „Sandžak“.

Prvi potrošač električne energije sa novoizgrađene elektro-centrale na jazu bio je mlin Ranka Ivkovića, kojim je rukovodio Hasan Ljuhar. Zatim je struju dobio Gradski bioskop Mirka Todorovića, kao i njegova pilana (kasnije pogon trikotaže „Bogoljub Čukić“).

Ubrzo je između tadašnjeg predsjednika opštine Đorđa Petrovića, odbornika Mehmeda Pećanina, Milića Jevđovića, Avakuma Tiosavljevića i Ali-bega Rasovca, sa jedne i Ranka Ivkovića i Džemail-age Bošnjovića sa druge strane sklopljen ugovor o osvjetljavanju dvadeset i šest gradskih ulica.

Gazda Ranko je umro 10. februara 1939. godine. Sahranjen je u Novom Pazaru, uz sve državne počasti. Na dan sahrane, u gradu je bila proglašena žalost. Državne i opštinske ustanove nisu radile. Zbog zasluga na elektrifikaciji i razvoju Novog Paza- ra, od svojih sugrađana je gazda Ranko prozvan: „Majkom Novopazaraca“.

Poslije Rankove smrti, naslijednik udjela nad centralom je postao njegov brat Desko.

Odmah poslije rata, centrala i jaz su nacionalizovani, kao i Električni mlin, Gradski bioskop i Pilana. Centralom je sve do 1975. godine gazdovala gradska Elektrodis tribucija. Zbog nerentabilnosti, navodno, te godine je zatvorena centrala i obustavljena proizvodnja električne energije. Od tada, pa sve do današnjih dana, centrala i jaz su prepušteni propadanju i zaboravu.

Na taj način je jedan od istinskih bisera Novog Pazara počeo gubiti sjaj. Među stanovnicima Novog Pazara je ostalo sjećanje na Ranka Ivkovića, jednog od najznačajnijih novopazaraca dvadesetog vijeka, kao i na njegove prijatelje i ortake, sudionike stvaranja izuzetnog narodnog dobra.

Ostaci gazda Rankove centrale i dan-danas plijene pažnju prolaznika. Iskreno se nadam i uvjeren sam da će se neko iz gradske vlasti sjetiti i jednoj od ulica u Novom Pazaru dodijeliti naziv po ovom izuzetnom čovjeku, kako bi se sačuvala uspomena na velikog dobrotvora, vizionara i istinskog Novopazarca Ranka Ivkovića.

Ostaka teksta pronađite u knjizi.

Asim Nikšić

Tekst sa pratećom fotografijom prenet iz fotomonografije Asima Nikšića “Moj Pazar, moji ljudi, moje uspomene”

Izdavač, urednik, lektor i korektor: Enes NIKŠIĆ

The post Stara pazarska centrala appeared first on Turisticka organizacija Novi Pazar.

Ejup-Begov sokak sa okolinom

admin — Tue, 23 Aug 2022 17:01:53 +0000

Ejup-begov sokak (današnja ulica 8. marta) je pripadao mahali Ćukovac i protezao se od rijeke Raške, sa južne strane, do Gradske klanice (Kanare), sa sjeverne strane, kao granično područje tog dijela grada.

U ovoj ulici su bile nastanjene uglednije i bogatije gradske porodice, sa izuzetkom dijela oko klanice, gdje su stanovali imovinski oskudniji građani. Od uglednijih familija, tu su bili: Osmanbegovići, Idrizovići, Gusinci, Hamzagići, Pećani, Ćilerdžići, Raždaginjci, Dace, Bošnjovići, Čavići, Kavrajići, Buhići, Šahovići, Zatrići, Elmazbegovići, Tokalići, Rahići, Ćurkići i drugi.

Cijelom istočnom stranom sokaka, iza kuća, postojale su prostrane i plodne bašče, prošarane stabljikama raznog voća i zasadima povrća. Bliže rijeci Raški (u blizini sadašnje zgrade Elektrodistribicije) postojalo je uzano sokače, koje je pješački spajalo ulicu i široku obalu rijeke, odnosno drveni mostić koji je vodio na suprotnu stranu (Svojborska i Čerkez mahala, naselje Podbijelje). Sada se tu nalazi Zanatski centar i pijace (robna, voćna i mlječna). Do same obale rijeke Raške i ušća rijeke Jošanice u Rašku, izgrađena je putna infrastruktura regionalnog značaja, sa raskrsnicom i mostovima.

Asim Nikšić

Tekst sa pratećom fotografijom prenet iz fotomonografije Asima Nikšića “Moj Pazar, moji ljudi, moje uspomene”

Izdavač, urednik, lektor i korektor: Enes NIKŠIĆ

The post Ejup-Begov sokak sa okolinom appeared first on Turisticka organizacija Novi Pazar.

Carigradski drum ili Stambolska džada

admin — Tue, 23 Aug 2022 16:06:01 +0000

Carigradski drum ili Stambolska džada je naziv putnog pravca koji je od Istanbula, preko Soluna, Skoplja, Kosovske Mitrovice, Novog Pazara i Sarajeva vodio do Dubrovnika. Ta veoma značajna veza između ovih velikih gradova i balkanskih naroda, kroz grad Novi Pazar je prolazila u dužini od dva i po kilometra. Protezala se cijelom dužinom grada (Paričkom i Jošaničkom mahalom i čaršijom) i pokrivala današnje ulice: Prvog maja i Rifata Burdžovića (do i od Velike ćuprije). Uvijek je predstavljala glavni smjer za dolazak putnika namjernika u Novi Pazar i odlazak iz njega. Počinjala je od Karahodžića ćuprije, a završavala se na početku Velikog groblja.

Zbog svoje izuzetne prometnosti i opšteg značaja, dio koji je prolazio kroz čaršiju je sadržavao veliki broj pekara, zanatskih radnji svih profila, trgovinskih i uslužnih radnji, ugostiteljskih objekata itd. Bio je stjecište mnogih hamala, telala, pehlivana, sokolara i slučajnih prolaznika. Tu su se nalazili, a i danas se nalaze, brojni kulturno-historijski objekti, a prema njemu su vodili mnogi sokaci i ulice iz svih dijelova grada.

U toku svog postojanja, ovaj drum ili put je mijenjao razne nazive. Prije Drugog svjetskog rata, dio ulice koji se nalazio sa desne strane rijeke Raške (današnja ulica Prvog maja), zvao se ulica Kralja Aleksandra Prvog. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, ovaj dio ulice je nosio naziv jednog od albanskih narodnih junaka: Bajram Curit. Poslije rata se jedno vrijeme zvao ulica Peka Dapčevića, da bi kasnije bio preime- novan u ulicu Prvog maja, kako se i danas zove.

Počevši od Velike ćuprije sa desne strane Stambolske džade, u pravcu rijeke Jošanice i Karahodžića ćuprije, a u sklopu stare čaršije, redom su se nizali različiti objekti i posjedi. Prvi objekat, do same Velike ćuprije, bio je kahvečajnica Hamid-age Agusševića (poslije Drugog svjetskog rata je tu bila Krojačka zadruga i Crveni krst), pored kojeg je bila vodenica na Gradskom jazu. Nakon te zgrade je bio dugačak red dućana (koji su srušeni početkom šezdesetih godina prošlog vijeka), i to: piljarska radnja Rušit-age Adža, štamparsko-knjižarska radnja Osmana Hamidovića, aščinica Sabita Tankosića, advokatska radnja, berberska radnja Aćifa Škrijelja, bojadžijska radnja Riza Krlića, Zećova biciklistička radnja i prehrambena radnja Mamka Ljuce. Iznad većine nabrojanih dućana (pošto su uglavnom svi bili spratni), bile su kahvečajnice Redža Pulića, Amira Špiljanca i drugih (poslije su se tu nalazile prostorije Omladinske organizacije).

Vrijedno je napomenuti da je Amir Špiljanac dugo godina bio najbolji vozač bicikla u Novom Pazaru. Poslije ovih dućana nailazilo je sokače, a zatim su počinjali sljedeći dućani koji i danas postoje: mesara Nezir-age Nikšića (sada je tu prodaja mobilnih telefona), obućarska radnja Hafiz Amira Hamzagića (sada je tu buregdžijska radnja), radnja za prodaju duhanskih proizvoda i štampe Ahmet-age Koničanina (sada je tu prodaja mobilnih telefona), berberska radnja Ibra Paučinca (kasnije je otkupio Hajdin Bojadžić i pretvorio je u mesarsku radnju), aščinica Alije Zumberovića (sada je tu obućarska radnja Mirsada Javorovca), mesara Vepka Isovića (u vlasništvu Islamske zajednice, sada je tu prodaja pita i mantija „Sve pod sač“, Ćura i Jasmina Dervišnurovića), kujundžijska radnja Nikole Vuletića (sada je tu radnja za prodaju garderobe), sokače, šećerdžinica Aziza Adilovića (sada je tu mesarska radnja Nezirovića), obućarska radnja Mesuda Ajdinovića (poslije je bila konfekcijska radnja Nura Dečkovića, sada je tu prodavnica suvenira), kafana „Zeleni venac“ Miladina Manojlovića (poslije je tu bila mesarska radnja, najbolja u gradu, u kojoj su radili Vepko Isović i Bilal Arapovićanin, a danas su tu obućarska i konfekcijska radnja), nalundžija Muharem-aga Jandrić (sada je tu prodaja ženske garderobe, u vlasništvu porodice Ćurkić), brašnjara Muharema Nikšića (sada je tu prodaja mobilnih telefona), radnja Zena Katartopa, radnja Muharema Kačara (sada je tu poslastičara „Novo Skopje“, vlasništvo Adema Vehapija), krojačka radnja Murata Pigzijevića (najboljeg krojača u Staroj čaršiji, danas je tu prodaja tekstilne robe), radnja Omera Kačara (sada je tu časovničarska radnja Zijahudina Vapljanina), sokače, radnja prodaje mešovite robe i iznajmljivanja bicikala Alije Skarepa (bicikli su izdavani na taksi – na sat i voženi su iza dućana prema Gradskoj tvrđavi, gdje je bila staza za vožnju), kafana Marka Radovića (sada se tu nalaze mesarske radnje braće Bojadžić), prazan prostor (danas se tu nalazi zgrada „Seka“, na čijem mjestu se nekad nalazila baraka Zemljoradničke zadruge, ispred koje su se sakupljali kolicari i hamali, a u kojoj se nalazila brašnjara Hivza Biberovića i otkupljivali proizvodi domaće radinosti), vunovlačara Škrijelja (danas je tu radnja za opravku televizora i drugih tehničkih uređaja…

Ostaka teksta pronađite u knjizi.

Asim Nikšić

Tekst sa pratećom fotografijom prenet iz fotomonografije Asima Nikšića “Moj Pazar, moji ljudi, moje uspomene”

Izdavač, urednik, lektor i korektor: Enes NIKŠIĆ

The post Carigradski drum ili Stambolska džada appeared first on Turisticka organizacija Novi Pazar.

Tijesna čaršija

admin — Mon, 22 Aug 2022 20:16:42 +0000

Kada se govori bilo šta o starom Novom Pazaru, odnosno njegovom starom izgledu kroz vrijeme, a koje je davno iza nas, u većini slučajeva se kao prva i nezaobilazna tema nameće Stara čaršija, odnosno nadaleko čuvena Tijesna čaršija.

Upoređujući je sa današnjom ulicom 28. novembra, može se zaključiti da početnih stotinak metara desne strane ulice zapravo predstavlja desnu stranu Tijesne čaršije, dok je lijeva strana u potpunosti srušena. Čaršija je počinjala je od ćoška (kao i desna strana današnje ulice), odnosno sadašnje kahvečajnice ”Santos”, a završavala se kod šadrvana (javna česma), nekoliko desetina metara iznad bivše kafane “Lipa”. Kako i sam naziv kaže, ona je bila veoma stiješnjena. Sa obje strane uzanog sokaka, širine 3 do 4 metra, bili su načičkani mnogi dućani raznih profila, bilo da su zanatskog ili uslužnog karaktera. Pored dućana, na pojedinim mjestima je bio i vandućanski prodajni prostor (ulična prodaja).

Detaljan opis Tijesne čaršije, iz predratnog, ratnog i poratnog perioda, ticaće se samo njene desne strane. Lijeva strana Tijesne čaršije je sadržavala dućane starih pazarskih zanatlija, tri kafane i brojne magaze uličnih prodavaca robe, ali su mi detalji o vlasnicima pomenutih objekata nepoznati. Dakle, prvi objekat sa desne strane Tijesne čaršije je bio crkveni dućan u kome je najprije bila brašnjara, a zatim “Narodna tehnika” i kahvečajnica “Santos”. Sljedeći objekat je bila spratna zgrada (koja je drugim krajem izlazila na ulicu Stefana Nemanje), u vlasništvu nekog od pazarskih Jevreja, u kojoj se poslije rata nalazila blagajna Zemljoradničke zadruge “Vojin Popović”. Sljedeći dućan je ranije bio sahadžijska radnja Nazima Kavrajića (danas se tu nalazi klub “MB”).

Pored je bila kahvečajnica Riza Kavrajića, takođe osnivača predratnog Fudbalskog kluba “Građanski” (kasnije je tu bila kahvečajnica “Ribolovac”, kojom su gazdovali Smajo i Osmo Pulić, a danas je tu ćevabdžinica), koja je bila veoma posjećena iz razloga što se u predratnom Novom Pazaru u njoj nalazio jedini radio i pokretni izlog (služio za usmjeravanje slušanja radija prema unutra i prema vani). U narednom objektu (jednom od najljepših objekata u čaršiji) u predratnom periodu je bila apoteka Dušana Vranića (kasnije je tu bila turistička agencija “Putnik”, a sada ćevabdžinica “Šadrvan”). Iznad zgrade Vranića nalazila su se tri manja dućana. U prvom dućanu je poslove vinklovanja elektro-motora obavljao neki Željo.

U drugom dućanu je poslije rata bila advokatska kancelarija Riza Selmanovića (sada se tu nalazi prodavnica mantija “Sidro“). U trećem dućanu je bila fotografska radnja “Zrak”, vlasnika Meše Delića. Sljedeća po redu je bila kafana, koja je poslije rata dobila naziv “Lipa”. Sastojala se, zapravo, iz dva dijela, ćevabdžinice i kafane. Odmah iza je bio crkveni dućan u kome je poslije rata bila prodavnica obuće “Komuna”. U njoj je radio Jaho Dobardžić.

Završni dućan sa desne strane Tijesne čaršije je bio duži objekat, u kom je poslije rata bila smještena Gradska biblioteka. U njoj su bibliotekarski posao obavljali čuveni Momo i Buba.

Izgled šadrvana mi nije poznat, jer nisam naišao na bilo koji pisani trag o njemu. Samo znam da je, po kazivanju mnogih starijih sugrađana, bio velelepnog izgleda. Zbog smanjenog prostora i velike koncentracije robe i ljudi, kroz čaršiju se nije obavljao saobraćaj (misli se na fijakerski i kolski). Parički jaz, koji se u Selakovcu odvajao od rijeke Raške, Selakovcem i Paričkom mahalom se spuštao ka čaršiji. Od Kalajdžijskog sokaka (današnja ulica Šabana Koče) je tekla velika brazda, koja se u blizini pomenutog šadrvana razdvajala na dva dijela. Jedan dio brazde se slivao niz glavnu ulicu, prema Velikoj ćupriji, gdje se ulivao u rijeku Rašku, dok je drugi dio zalazio u Tijesnu čaršiju i prošavši njom skretao prema mahali Ćukovac.

Voda iz tih brazdi se koristila za raznorazne svrhe, a pošto je bila veoma čista (kao i sama voda rijeke Raške), koristila se čak i za uzimanje abdesta. Tijesnoj čaršiji se prilazilo sa više strana. Za nju je bila važna i blizina mnogih hanova (Amir-agin, Ćemerli, Hrvaćanski, Recovića, Pokimica i drugi), koji su u to vrijeme gostili mnoge putnike namjernike, voljne da svoj novac potroše upravo u nekom od čaršijskih dućana. Takođe, u blizini čaršije je bilo veoma mnogo ugostiteljskih objekata, prije svega mislim na stari hotel “Vrbak”, ali i na mnoge druge mehane, kafane i kahvečajnice. Treba napomenuti da je ovaj dio čaršije, sa lijeve strane rijeke Raške, bio domi- nantniji u odnosu na dio koji se nalazio sa suprotne, desne strane rijeke Raške, a koji u današnje vrijeme nosi epitet “Stare čaršije”.

Asim Nikšić

Tekst sa pratećom fotografijom prenet iz fotomonografije Asima Nikšića “Moj Pazar, moji ljudi, moje uspomene”

Izdavač, urednik, lektor i korektor: Enes NIKŠIĆ

The post Tijesna čaršija appeared first on Turisticka organizacija Novi Pazar.