Većina Jevreja koja je živjela u Novom Pazaru, Sjenici, Dugoj Poljani, Tutinu i Raški, došla je sa Iberijskog poluostrva, preko Soluna i još nekih morskih luka u okruženju. Na naše prostore su se počeli naseljavati prije 250-ak godina, a većina njih je došla u drugoj polovini XIX vijeka. Kako je rečeno, bili su porijeklom španski Sefardi. Sa prostora Španije i Portugalije su se počeli raseljavati još krajem XV vijeka.
Samuel Konforti Sumbuliko (1853-1935), junak ove priče, koga su u našoj čaršiji zvali „Sumbul“, a češće „Sumbuliko“, doselio se iz Sarajeva u Novi Pazar krajem XIX
U prvom planu je Sumbulikova kuća, a iza nje je Jevrejska sinagoga vijeka. Bio je po mnogo čemu osobit i čudan, ali je u isto vrijeme bio vrijedan i okretan. Radio je razne poslove i nije se libio napora i odricanja. U početku je bio sitni dućandžija, ali je vremenom postajao jači i jači, a onda i vjerovatno najjači. Bio je i rentijer, i bankar, i neimar i još mnogo štošta.
Na osnovu mojih sjećanja i kazivanja drugih, iznijeću nekoliko anegdota veza- nih za ovog čovjeka, a bilo ih je sijaset.
Jednom prilikom je jedan seljak došao da nagovori Sumbulika na ortakluk. Za sve vrijeme razgovora, gazda je iz duhankutije vrhovima prstiju vadio duhan i slagao ga na poseban papir. Čim je počeo da ga savija, seljak brže-bolje iz džepa izvadi ćibre (šibicu) i krenu da mu pripali cigaru. Sumbuliko povuče cigaru od plamena i poruči sagovorniku da od posla nema ništa, uz opasku da seljak ne može biti njegov ortak, jer, pored mangala sa žarom koji je sve vrijeme bio ispred njihovih nogu, on pali šibicu. Kad ne umije da čuva svoj, kako će čuvati njegov mal (imetak).
Nakon što je počeo trpjeti bolove u stomaku, Sumbuliko se sa Moricom Papom zaputio u Beč, radi pregleda kod poznatog njemačkog ljekara. Poslije obavljenog pregleda, Moric je ušao kod doktora i plaho se zadržao. Kada je izašao, zatekao je Sumbulika pred jednom crkvom, gdje su mu prolaznici ubacivali novac u šešir, koji je prethodno skinuo sa glave i stavio ispred svojih nogu. Kada ga je Moric u čudu pitao zašto to radi, on mu je odgovorio: „Ćuti budalo, da se malo izvadimo za put. Ja sam stajao čekajući tebe, a prolaznici su počeli ostavljati novac ispred mojih nogu. Ja sam samo poturio šešir, da se pare ne rasturaju.“
Ostaka teksta pronađite u knjizi.
Tekst sa pratećom fotografijom prenet iz fotomonografije Asima Nikšića “Moj Pazar, moji ljudi, moje uspomene”
